Aktualno

Borba sa dijabetesom: Najmanje 10 uboda iglom svakodnevno

Lejna Kelemen rođena je 5. prosinca 2008. godine kao potpuno zdrava, vesela i nasmijana djevojčica, no njeno bezbrižno djetinjstvo trajalo je vrlo kratko. Naime, u drugoj godini života dijagnosticiran joj je dijabetes tipa 1, što je u prijevodu značilo da odmah mora početi s terapijom ubrizgavanja inzulina.

Priču o promjeni životnih navika nakon otkrivanja bolesti te o svakodnevnim poteškoćama sa kojima se susreće malena Lejna, ispričala nam je njena majka Kristina.

Prvi simptomi bolesti javili su se svega mjesec dana prije nego je ona i otkrivena. – Primijetili smo da je počela gubiti na težini, malaksala je, bilo je puno mokrenja, poremetila se prehrana i bila je konstantno žedna. Nakon što smo shvatili da postoji nekakav ozbiljan problem, otišli smo sa njom u ludbrešku hitnu pomoć. Dijagnoza je bilo svakakvih, od probavnih smetnji do raznih drugih bolesti. Naravno ni jedna nije bila točna sve do trenutka kada smo, iz očaja, završili na koprivničkom hitnom prijemu. Nakon što smo objasnili simptome, koprivnička doktorica zaključila je kako je moguće da se radi o dijabetesu. Lejni je odmah izmjeren šećer, a brojka je bila zastrašujuća. – prisjeća se Kristina Kelemen.

Razina šećera u krvi iznosila je 36 mmola/l što je značilo da se Lejna nalazi u potencijalnoj životnoj opasnosti. Samo usporedbe radi, gornja granica normalne razine iznosi 7 mmol/l.

Nakon mjerenja, dijagnoza je bila jasna i sigurna te je Lejna odmah hospitalizirana. Idućih mjesec i pol provela je u koprivničkoj bolnici. – Doktori nisu smjeli naglo skinuti šećer, nego je to išlo postepeno. Malo po malo. Evo na sreću, prošla je bez ikakvih oštećenja. – dodaje Kristina.

Osim suočavanja s činjenicom da im je dijete dobilo doživotnu neizlječivu bolest, roditelji Kristina i Mladen, trebali su naučiti balansirati između tjelovježbe, prehrane i koliko, kad se sve to zbroji i oduzme, treba inzulina.

-Ona je sa svoje dvije godine znala gdje se što nalazi u kući. Znači znala je gdje se nalaze slatkiši, pudinzi, čokoladice i slično. Mi smo sve to, nakon što se vratila iz bolnice, zamijenili proizvodima koje su nam doktori preporučili. E tu su onda počele prve „borbe“. Sve što je htjela staviti u usta najprije smo morali vagati, zatim uštrcavati inzulin pa čekati 15-20 minuta da se apsorbira i onda joj tek dozvoliti da pojede. – prisjeća se Kristina.

Nakon što su i to savladali javio se novi veliki izazov, a to je bio odlazak u vrtić i kasnije škola. – Objasnili smo situaciju ravnateljici vrtića „Smjehuljica“ koji je Lejna pohađala i prije dijagnoze. Ona nam je izašla u susret te smo zajedno sa njihovim kuharima sastavili odgovarajući jelovnik. Imalo smo jako dobru suradnju, a ništa drugačije nije ni sada kada pohađa osnovnu školu. Njena učiteljica prošla je edukaciju o dijabetesu i upoznata je sa svime. Naravno, imali smo situacija na početku kada smo jurili u školu jer nisu bili sigurni što treba poduzeti, ali sada to sve rješavamo ili telefonski ili učiteljicama sama procjeni situaciju pa ukoliko je potrebno doveze Lejnu doma. – kaže mama Kristina.

   Lejnin aparat za mjerenje šećera i igle za                         ubrizgavanje inzulina

Ovaj mali borac dnevno prima četiri injekcije inzulina, a razinu šećera mjeri i do deset puta. – Više me ništa ne boli, naviknula sam se. – kaže hrabra Lejna.

Njen dan počinje očekivano, mjerenjem i pikanjem, nakon kojeg slijedi doručak i spremanje u školu. Tamo odradi još nekoliko dodatnim mjerenja, a istu stvar ponavlja nakon dolaska kući. I tako već sedam godina. Njeni prstići toliko su izmučeni da je ponekad teško otkriti razinu šećera jer krv jednostavno ne izlazi.

Lejnu je bolest prisilila da sa svojih 9 godina bude mnogo odgovornija od većine vršnjaka, ali kroz odrastanje susreće se sa mnogim teškim trenucima. – Lejna je sada u godinama u kojima počinju češća druženja sa vršnjacima. Ona na igre i spavanja kod prijateljica ne odlazi i to ju je pomalo počelo mučiti. Ista stvar se dešava i sa rođendanima, što je shvatljivo. Nisu svi roditelji spremni prihvatiti toliku odgovornost nad tuđim djetetom. Naravno postoje mame koje pokazuju interes i želju za pomaganjem i sudjelovanjem te sam im na tome beskrajno zahvalna. – kaže Kristina.

Jedina stvar koja joj trenutno može olakšati odrastanje jest tzv. leptirić, odnosno Dexcom G4 uređaj. Riječ je o bezbolnom mjeraču šećera u krvi koji radi na principu senzora, detektirajući i signalizirajući previsoke ili preniske vrijednosti šećera u krvi. Njime se izbjegava bockanje iglom, ali i omogućava kontinuirana kontrola razine šećera u krvi, i tijekom noćnih sati.

Dexcom G4, senzor za mjerenje razine šećera

Dexcom G4 uređaj sastoji se od 3 dijela: senzora koji se umeće u tijelo (iglom) i prikuplja podatke o stanju šećera u međustaničnoj tekućini, odašiljača koji se umeće u senzor i šalje podatke prema prijemniku koji te podatke tada na ekranu prikazuje u obliku grafa. Očitavnja se događaju svakih 5 minuta. Deklarirano trajanje senzora je sedam dana, trajanje odašiljača šest mjeseci, a prijemnika 12 mjeseci, tako da se u ovakav uređaj mora dosta investirati. Naime, prijemnik košta 580 eura, odašiljač 512 eura, a senzor 68 eura.

-Trenutno smo u borbi za nabavu tog Dexcom G4 mjerača koji bi joj pomogao u svakodnevnom životu, no njegova cijena na godišnjoj bazi je oko 2.500 eura. Nama je to mnogo, jer i bez uređaja mjesečno trošimo nekoliko stotina kuna samo na trakice za mjerenje. Hrvatski zavod za zdravstvo ne financira niti trenutnu opremu koja nam treba za mjerenja, a niti ovaj uređaj. Zdravstveno osiguranje dijabetičarima pokriva takav uređaj u većini europskih država, samo kod nas to nije slučaj. Hrvatski sustav nema razumijevanja za nas. – zaključuje Kristina.

S obzirom da pomoć nije dobila od HZZ odlučila ju je potražiti drugdje. Naime, životna situacija u kojoj se nalazi spojila ju je sa brojnim poznanicima, roditeljima sa istim problemima, udrugama i doktorima koji su pomogli kako kroz savjete tako i materijalno. – U ovih 7 godina koliko se borimo s dijabetesom upoznala sam neizmjerno mnogo dobrih ljudi koji su nam svojim savjetima, ali i pružanjem pomoći kroz nabavu igla, trakica i ostalog potrebnog „pribora“ neizmjerno olakšali. Od srca im hvala na beskrajnoj pomoći. – poručuje Kristina Kelemen te poziva roditelje sa sličnim problemom da joj se jave kako bi razmijenili iskustva i eventualno osnovali udrugu koja bi bila od koristi svima koji su se susreli sa dijabetesom kod djece.

Ukoliko se i Vi želite priključiti i pomoći malenoj Lejni u kupnji potrebnog mjerača, to možete  učiniti uplatom  na račun HR 91236 00003 11765 4004 na ime Lejna Kelemen.

                                                  Obitelj vam od srce zahvaljuje!